Hoćemo li stići već jednom?
Evo, još malo.
[još malo prošlo]
Jesmo?
Pa sad smo ti rekli, još malo.
Pa prošlo je već puno.
Samo ti se čini.
Jooj, vozimo se već tisuću sati.
Vozimo se pola sata. Stižemo za 5 minuta.
Koliko je to?
Kao jedan Zekoslav Mrkva, od samog početka.
[prolazi vječnost]
Iako bi pet minuta svima trebalo biti baš toliko: pet minuta, tih nekoliko trenutaka djetetu od pet godina prolazi drugačije nego osobi od dvadeset i pet. Čistom računicom dolazi se do toga da dan jednom petogodišnjaku traje otprilike 1/1800 njegovog života, dok dan osobi koja ima pedeset i pet godina traje približno 1/20000 njenog života. Znanstvenici kažu da nam vrijeme prolazi brzinom koja je jednaka kvadratnom korijenu godina koje imamo [1]. Ovo znači da godina prolazi sporije skoro tri i pol puta djetetu od pet godina, nego čovjeku od pedeset i pet. Mnogi kažu da vrijeme leti, i čini se, što je osoba starija, uvjerenija je u to – čini joj se da se život odigrao u treptaju. Ali nije u pitanju ovdje samo matematika - odnos današnjeg dana i svih proživljenih dana. Postoji tu još nešto.
Kad je sve novo i ništa se ne podrazumijeva
Djeci je svako iskustvo novo; ili u najmanju ruku nije još ustaljeno i pretvoreno u rutinu, bilo rutinsku percepciju ili rutinski odaziv. Recimo, malo dijete koje je dovoljno blizu prozora i vidi goluba koji je upravo sletio na žicu, ovaj prizor će veoma burno doživjeti. Uslijedit će lepeza reakcija – sve u vezi s ovim događajem bit će mu novo. U jednom danu dijete prođe kroz mnogo ovakvih njemu nesvakidašnjih i novih doživljaja. Odrasla osoba, sve i da gleda kroz prozor, ako uopće i primijeti tog istog goluba, najčešće neće obraćati previše pažnje. A zašto bi? Vidjela ih je već na stotine, zna da će golub „sjediti“ na žici nekoliko sekundi, malo gugutati i odletjeti. Ništa novo, ništa neočekivano. I ništa pogrešno. Sve u svoje vrijeme, mentalna energija se ne rasipa olako. Dok se mozak još intenzivno razvija, količina mentalne energije neophodna za normalno funkcioniranje je velika. Do četvrte godine metabolizam mozga je duplo brži nego što je kod odraslih, i ostaje visok sve do početka puberteta. Dijete nevjerojatnom brzinom uči, pa se energetski resursi ulažu skoro isključivo u sadašnji trenutak, jer mentalni se modeli svijeta moraju konstantno podešavati kako bi došlo do optimalne adaptacije. S druge strane, odrasli imaju izgrađene obrasce po kojima funkcioniraju i rijetko kad iskaču iz svojih mentalnih navika i rutina. Ova važna funkcija mozga, neuralna adaptacija, koja učestale stimuluse čini neprimjetnim, osigurava optimalno i efikasno korištenje kognitivnih resursa. Međutim, ova optimizacija podrazumijeva manje obrađenih infomacija na svjesnom nivou i na nivou koji zahtijeva pažnju, pa se formira manje „zgusnuta“ memorija, što posljedično utječe na doživljaj prolaznosti vremena.
Kad vrijeme prestane postojati
Iako se čini, pogotovo retrospektivno, da godine djetinjstva protječu polako i da se vremenu tada nigdje ne žuri, djeca većinu svog „budnog“ vremena provode u aktivnosti u kojoj osjećaj za vrijeme potpuno nestaje. Ova aktivnost je igra. U igri dijete iskusi tzv. stanje toka (eng. flow), što je stanje zanosa, kompletne koncentracije i obuzetosti trenutnom aktivnošću. Čovjek se pretvara u svoj rad, dijete u svoju igru, nestaje osjećaj i sebe i vremena. U ovim trenucima zanosa luči se dopamin, naša biološka nagrada koja dolazi u vidu osjećaja zadovoljstva. Što nam je svijet poznatiji, i manje nov, veća je vjerojatnost preživljavanja, pa se i ponašanje koje osnažuje radoznalost i potragu za novim dobro nagrađuje. Iako je i kod odraslih ovo ponašanje zastupljeno, kod djece je ono nerazvodnjeno. Dopamin ima važnu ulogu u percepciji vremena, pa i nije čudno što vrijeme djeci prolazi drugačije. Bolesti koje karakteriziraju abnormalan nivo dopamina, poput shizofrenije, Parkinsonove bolesti i ADHD-a, u isto vrijeme dovode do primjetnog iskrivljenja u percepciji vremena [2].
Sve u svoje vrijeme
Dopustite djetetu da mu vrijeme sporo prolazi, jer ta dragocjenost nije vječna. Ne gušite mu vrijeme različitim aktivnostima koje su tu da se pobrinu za neprekidnu animaciju. Zašto? Što će naučiti o sebi i o svijetu ako mu neumorno „ispunjavate“ vrijeme. Naučit će ga juriti, ali ne i da ga kreira i osjeti. Neka osjeti teret vremena, neka se izgubi u vremenu, neka nauči s njim živjeti, a ne da od njega bježi. „Vrijeme leti“ onome tko od njega bježi. Djetetu vrijeme jest; jučer i sutra su samo neke nedovoljno jasne riječi koje veliki koriste. Ono tek treba naučiti da se mentalno izgradi. Priroda je tako namjestila i ako nam vrijeme leti, ne znači da nešto pogrešno radimo. Kad bi odrasli funkcionirali kao djeca, kognitivni aparat bi se pregrijao, raspao. Ali djetetov svijet se tek formira, i osim zadovoljenja fundamentalnih potreba, u njemu se ništa ne podrazumijeva, ništa nije očekivano i ništa se ne očekuje, ništa nije „normalno“, „tako je kako je“ i „pa dobro, ništa strašno“. Sve ima galaktičke razmjere. Pomislite koliko probi i grešaka je potrebno djetetu za jednu jednostavnu, ali pravilno iskorištenu rečenicu poput „muka mi je“. Što sve ovom uspjehu prethodi? Dijete je čulo od nekoga „Muka mi je“, pa je isprobalo ovaj izraz kada mu je bio začepljen nos ili kada mu je bilo pretoplo. Ali odaziv okoline nije bio odgovarajući. S druge strane, koliko mučnina je prošlo u agoniji i neznanju – dijete osjeti da nije sve kako treba, traži pažnju i pomoć odraslih, frustrirano je jer ne zna objasniti problem, pa uslijedi plač nemoći. Koliko je vremena i kognitivnih procesa bilo neophodno za pogodak poput „Muka mi je“. Nagrada koja uslijedi nije za podcjenjivanje jer dolazi u vidu pravilno usmjerene pažnje odraslih, bilo to i zaustavljanje automobila na deset minuta. Ovaj pogodak, pravilno usklađivanje, ostavlja dijete s osjećajem „to je to“. Jedno po jedno “to je to” vremenom dovodi do sve većeg osjećaja sigurnosti, mogućnosti predviđanja ishoda, svojih i tuđih reakcija, formiranja navika i autopilot funkcioniranja. Svijet postaje manje nepoznato, predvidljivije mjesto, a dijete postaje odrasla osoba. I ništa loše u vezi s tim. Uviđanje uzročnosti se nagrađuje životom.
Vrijeme nam leti jer smo u konstantnoj borbi s njim. Malo dijete većinu vremena provodi baš tu gdje jest. Jeste li ga promatrali nekada kako pažljivo vezuje vezicu ili začuđeno gleda goluba na prozoru? Kao da sutra ne postoji. S druge strane, čini se da odraslima samo sutra i postoji. Kad bismo na trenutak zastali, možda bi nas djeca naučila cijeniti baš taj trenutak u kojem jesmo.
Autor teksta: Iva Rajović
Prijevod: Ana Starešinić
| Napomena: tekstovi se mogu preuzimati uz dozvolu uredika NTC sajta, pišite nam na hrvatska@ntcucenje.com |
Ovo ljeto u Hrvatskoj održali smo dva NTC kampa za djecu, jedan u Svetom Roku i drugi u Dugoj Uvali. Iako slike govore više od tisuću riječi, odlučili smo s vama podijeliti i dojmove naših predavača, organizatora i asistenata. Svoj djeci hvala za inspiraciju koju nam daju, a roditeljima za povjerenje koje su nam ukazali. Mnogi mališani su nam se već najavili za sljedeće ljeto i „rezervirali“ svoje mjesto. Tako da samo možemo reći da zajedno željno iščekujemo sljedeće ljeto!
A do tada objavljujemo slike i dojmove da se podsjetimo kako je bilo.
Iako se tek završilo nogometno prvenstvo, a djeca su na temelju rezultata Hrvatske bila pod euforijom, ja sam mislila da će dječaci tražiti samo igrati NOGOMET. Međutim, pozitivno sam iznenađena, jer su lijepo prihvatili radionice, aktivno sudjelovali od samog početka i brzo shvatili pojedine tehnike, kao što su skrivene riječi. Posebno su im se svidjele zagonetke i društvene NTC igre, posebno nova igra NTC šah. -Marina-
Ali naravno bez nogometa se nije moglo 🙂
A bilo je i malo drugačijeg nogometa, pa i rukometa 🙂
Meni je bilo jako zanimljivo, poticajno, i makar je bilo 24 sata radno i odgovorno, jako lijepo. Rijetko se ima prilika raditi u takvom motivirajućem okruženju. Užitak je raditi kad vidiš rezultate i kad su djeca zainteresirana, dobra i pametna -Dunja-
Od prvog dana smo odlično funkcionirali, atmosfera je bila dobra u sobi, na radionicama, na poligonima, na kupanju… Djeca su se jako dobro združila, nismo imali problem adaptacije, nitko nije tražio roditelje, nije bilo suza! Moj najpozitivniji utisak su uspješne radionice! Sudjelovali su svi, iznosili mišljenja, rješavali misterije bez odustajanja, pravili nelogične priče, uživali su i to se vidjelo!! Radionice su uvijek trajale duže od planiranog vremena!! Bilo je težih zadataka, ali sve je bilo izazov i sve je bilo uspješno! Poligoni su bili na raznim lokacijama kojih je bilo dosta i tu smo se dosta družili sa starijim grupama. Odlasci na plažu i kupanje su svima bili poseban doživljaj. -Sandra-
Najstarija grupa je čak napravila i svoj splav. Malo atmosfere možete uhvatiti i na ovom videu:
Javljalo se i rukama i nogama, a svatko je sjedio na svoj način 🙂
Djevojčica Maša (u sobi sat vremena poslije radionice gdje smo tražili kratke riječi u riječima): “Sandra, ti sigurno nisi znala da se u Lovri krije lov!? Sada sam te naučila!!”
Meni osobno je kamp bio iznimno koristan, zanimljiv, a moje mišljenje dijele i djeca i roditelji. Djeca su uživala ne samo na radionicama i poligonima već i na plaži i na večernjem programu te iskazuju želju za dolaskom i sljedeće godine. Hvala na ovome predivnom, zanimljivom i motivirajućem iskustvu! -Željka-
Predivno iskustvo, nekako te vrati u djetinjstvo. Kroz mnoštvo aktivnosti, prvenstveno igre i zabave a i mnogo učenja, dani u kampu su nekako prebrzo prošli. Buđenja u prohladna jutra, u čarobnom krajoliku podno Velebita, smirujuće jezero, miris pokošenog sijena i domaće životinje upotpunili su doticaj s prirodom. Djeca su mogla osjetiti prirodu svim osjetilima. Na jezeru su promatrali malene žabe koje su uzimali a potom vraćali u jezero. Posebno su im bile zanimljive bale sijena koje su neumorno gurali gore dolje po livadi. Uživali su u kreiranju poligona, neki su se odlično snašli u zadavanju zadataka svojim novim prijateljima. Logorska vatra uz zagonetke bila je poseban doživljaj. Djeca su iz kampa otišla s osmjehom a vjerujem i sa divnim i nezaboravnim dojmovima. -Katarina-
Uz brojne NTC sadržaje, mnogim sudionicima kampa nepoznate, veliki izazov je bila seoska olimpijada i discipline u kojima se nitko ranije nije imao priliku oprobati, pa je svima veliki doživljaj bilo kotrljanje bale sjena, utrka s panjevima, bacanje kamena s ramena, potezanje konopa s vrha sjena… A najveće nam je otkriće posljednji dan bila plaža jezera iz kojeg nitko nije izaći htio… Da ne bude zabune, ne more… nego jezero – za svu djecu potpuno novo iskustvo. I da ne zaboravimo Rankove zagonetne priče uz toplinu logorske vatre, face painting i navijanje u finalu nogometnog prvenstva, natjecanje, rođendani, talent show i brojne druge aktivnosti koje su nas na kampu zbližile i kao jednu veliku obitelj od nas napravile. Na sve nas je kamp veoma pozitivno utjecao i mnogima svojim NTC tehnikama i igrama poželjnim za školu pomogao. -Vedrana-
Noći kišne, jutra maglovita, sunčani dani, miris baliranog sjena, zagonetne priče uz toplinu logorske vatre, NTC radionice i igre bez kraja, djeca divna i predavači koji srcem rade (kao vraćeni u dane svog djetinjstva). Sve asocijacije vode u (jedno mjesto) Sv. Rok – mjesto kojem se s NTC kampom vraćamo. Pitate se zašto? Pa samo zato što se tu stopimo s prirodom, upoznamo i zbližimo sa šumama, oblacima, ljekovitim i livadskim biljem, najezdom skakavaca (i ostalim insektima), žabicama, pilićima, psom i drugim životinjama, mještanima i ličkim krajolikom. Ako spomenem samo toplinu i gostoprimstvo psa domaćina, onda o ljubaznom osoblju hostela ne moram puno govoriti i koliko god napisala riječi neću dovoljno opisati kamp koliko bi sve slike pokazale. Još uvijek smo svi pod dojmovima. Po rastanku i želji Tiborovoj da sljedeći kamp bude za njegov rođendan, po mnogim porukama, pohvalama, brojnim dojmovima, emocije su se teško mogle sakriti, ali zaključak je samo jedan: da je ovo godine NTC kamp Sv. Rok imao i dušu i srce i da Sv. Rok postaje mjesto na koje se vraćamo. -Vedrana-
PS.
Za kraj vam prenosimo važan savet, tj. dva naše predavateljice Marine. Ne jer smo ga zaboravili, već kako biste ga bolje upamtili.
Savjet za roditelje je da budu dosljedniji u poštivanju pravila vezanih za vrijeme provedeno s mobilnim telefonom, jer su djeca pred spavanje tražila uporno da im bar malo dozvolim igru na MOBITELU. To smo zamijenili s pričama, ali morala sam pričati do ponoći, jer one današnju djecu ne uspavljuju kao telefon (koji na kraju kada zaspu ostaje pokraj glave).
PPS.
Jedan dan smo imali potragu za IZGUBLJENIM BLAGOM, to im se jako svidjelo, pa sam sakrila telefone u sobi. Jedan dječak je bio uporan u traženju, dok su drugi lako odustali (što govori da ih druga igra može ipak odvući od virtualnog svijeta u koji ulaze svakodnevno).
🙂
| Napomena: tekstovi se mogu preuzimati uz dozvolu uredika NTC sajta, pišite nam na hrvatska@ntcucenje.com |
Jeste li ikada susreli zdravo dijete koje neće potrčati prema blatu ili lokvi sa željom da protrči kroz nju, gazi, skakuće, prska ili je preskoči? Odakle ta potreba? Najvažniji posao mozga je prikupljanje, a zatim i obrada informacija, što i jest inteligencija. Upravo zbog toga dijete u periodu razvoja ima instinktivnu potrebu prikupljati što više informacija, tj. što više učiti.
Ovo će biti jasnije ako zamislimo sljedeću situaciju: bježimo od grupe vukova koji nas sustižu. Vjerojatno će nas stići za dvije, tri minute. A mi do skloništa imamo dvije minute. Tog trenutka, mozak preuzima kompletnu kontrolu i ne pita nas gotovo ništa, jer tu nema puno vremena za razmišljanje. Svaki pokret, svaki detalj je sada važan. Naš život u ovoj situaciji ovisi od onoga što smo do tog trenutka naučili. U punom trku vidimo ispred sebe na 20 metara granu koja je se ispriječila na putu i nalazi se u visini kukova. Desno je provalija, a lijevo gusta šuma. Jasno je da s te šumske staze ne možemo skrenuti. Budući da se radi o životnoj opasnosti, mozak uključuje svoje rezervne kapacitete i radi sedam puta brže, a u toj situaciji prima puno veći broj slika nego što je to uobičajeno. Zbog toga nam se čini kao da smo u usporenom filmu, a jedna sekunda izgleda kao sedam sekundi. Realno, čovjek u punom trku 20 metara pretrči za 3 sekunde. A nama se čini da nikako nećemo stići do te grane i nama to traje oko 20 sekundi.
Odakle ta vrhunska sposobnost mozga da uspori vrijeme? To je evolutivna adaptacija razvijana milijunima godina, jer nam mozak na taj način daje dodatno vrijeme da nađemo rješenje. I dok trčimo prema grani do koje nikako da stignemo, mozak primjećuje da na grani nema ni jednog lista. A sve okolo je puno lišća. Mozak nam šalje sliku iz djetinjstva kada smo kao djeca u šumi lomili suhe grane. I zaključujemo da je ta grana suha i shvaćamo da ne moramo ni preskakati tu granu niti se provlačiti ispod nje, nego je u punom trku lomimo svojim tijelom. Što bi bilo da kao djeca nismo imali prilike lomiti suhe grane šetajući kroz šumu? Možda bismo zastali ispred ove suhe grane i izgubili dragocjene 3-4 sekunde. A možda i život. Jasno je da je najvažniji posao mozga prikupljanje informacija koje će obraditi u slučaju potrebe i tako se stvaraju veze između pojedinih dijelova kore velikog mozga, što pozitivno utiče na razvoj kognitivnih sposobnosti djeteta.
Obrađivanje i povezivanje informacija je bit inteligencije. Tako da je razumljivo zašto dijete mora skakati po blatu, penjati se na drveće, skakati po krevetu, jer na taj način stimulira razvoj svojih kognitivnih sposobnosti. Pitanje je što će biti s današnjim djetetom koje sjedi dnevno po 2-3 sata? Zbog toga izostaju tisuće ulaznih impulsa i time se slabije stimuliraju važni fiziološki mehanizmi koji polako ispadaju iz upotrebe (dinamička akomodacija oka, fiksacija predmeta u pokretu, kompleksne vrste pokreta u trčanju…). Netko može pomisliti da je i gledanje video igrice dobar način da mozak primi tisuće impulsa, ali to nije aktivnost koja je u skladu s dosadašnjom evolucijom. Dobro je poznata Teslina misao, da smo mi proizvod vjekova neprekidnog prilagođavanja i da velike i nagle promjene mogu proizvesti nepredviđene i po svoj prilici, katastrofalne posljedice. Zato je važno da dijete u periodu djetinjstva što više vremena provodi u trčanju, skakanju, preskakanju, provlačenju, da boravi u prirodi, da se penje na drveće i sl. I tako aktivira i pomaže razvoj važnih dijelova kore velikog mozga. Samim time, obaveza roditelja je da omoguće ove aktivnosti. Jer tako pomažu razvoj ukupnih sposobnosti djeteta i pripremaju ga za život. Puno je toga što roditelji mogu napraviti, ali bar za početak, sada kada dolaze proljetne i ljetne kiše, dobro bi bilo da dijete dobije gumene čizme i da hoda ili čak i skače po baricama ili blatu koliko god to želi. Umjesto da ih sputavamo, osigurajmo im sigurno okruženje za istraživanje i radost u prirodi.
Autor teksta: Ranko Rajović
| Napomena: tekstovi se mogu preuzimati uz dozvolu uredika NTC sajta, pišite nam na hrvatska@ntcucenje.com |
