Kako vrijeme prolazi djeci

Hoćemo li stići već jednom?
Evo, još malo.
[još malo prošlo]
Jesmo?
Pa sad smo ti rekli, još malo.
Pa prošlo je već puno.
Samo ti se čini.
Jooj, vozimo se već tisuću sati.
Vozimo se pola sata. Stižemo za 5 minuta.
Koliko je to?
Kao jedan Zekoslav Mrkva, od samog početka.
[prolazi vječnost]

Iako bi pet minuta svima trebalo biti baš toliko: pet minuta, tih nekoliko trenutaka djetetu od pet godina prolazi drugačije nego osobi od dvadeset i pet. Čistom računicom dolazi se do toga da dan jednom petogodišnjaku traje otprilike 1/1800 njegovog života, dok dan osobi koja ima pedeset i pet godina traje približno 1/20000 njenog života. Znanstvenici kažu da nam vrijeme prolazi brzinom koja je jednaka kvadratnom korijenu godina koje imamo [1]. Ovo znači da godina prolazi sporije skoro tri i pol puta djetetu od pet godina, nego čovjeku od pedeset i pet. Mnogi kažu da vrijeme leti, i čini se, što je osoba starija, uvjerenija je u to – čini joj se da se život odigrao u treptaju. Ali nije u pitanju ovdje samo matematika - odnos današnjeg dana i svih proživljenih dana. Postoji tu još nešto.

Kad je sve novo i ništa se ne podrazumijeva

Djeci je svako iskustvo novo; ili u najmanju ruku nije još ustaljeno i pretvoreno u rutinu, bilo rutinsku percepciju ili rutinski odaziv. Recimo, malo dijete koje je dovoljno blizu prozora i vidi goluba koji je upravo sletio na žicu, ovaj prizor će veoma burno doživjeti. Uslijedit će lepeza reakcija – sve u vezi s ovim događajem bit će mu novo. U jednom danu dijete prođe kroz mnogo ovakvih njemu nesvakidašnjih i novih doživljaja. Odrasla osoba, sve i da gleda kroz prozor, ako uopće i primijeti tog istog goluba, najčešće neće obraćati previše pažnje. A zašto bi? Vidjela ih je već na stotine, zna da će golub „sjediti“ na žici nekoliko sekundi, malo gugutati i odletjeti. Ništa novo, ništa neočekivano. I ništa pogrešno. Sve u svoje vrijeme, mentalna energija se ne rasipa olako. Dok se mozak još intenzivno razvija, količina mentalne energije neophodna za normalno funkcioniranje je velika. Do četvrte godine metabolizam mozga je duplo brži nego što je kod odraslih, i ostaje visok sve do početka puberteta. Dijete nevjerojatnom brzinom uči, pa se energetski resursi ulažu skoro isključivo u sadašnji trenutak, jer mentalni se modeli svijeta moraju konstantno podešavati kako bi došlo do optimalne adaptacije. S druge strane, odrasli imaju izgrađene obrasce po kojima funkcioniraju i rijetko kad iskaču iz svojih mentalnih navika i rutina. Ova važna funkcija mozga, neuralna adaptacija, koja učestale stimuluse čini neprimjetnim, osigurava optimalno i efikasno korištenje kognitivnih resursa. Međutim, ova optimizacija podrazumijeva manje obrađenih infomacija na svjesnom nivou i na nivou koji zahtijeva pažnju, pa se formira manje „zgusnuta“ memorija, što posljedično utječe na doživljaj prolaznosti vremena.

Kad vrijeme prestane postojati

Iako se čini, pogotovo retrospektivno, da godine djetinjstva protječu polako i da se vremenu tada nigdje ne žuri, djeca većinu svog „budnog“ vremena provode u aktivnosti u kojoj osjećaj za vrijeme potpuno nestaje. Ova aktivnost je igra. U igri dijete iskusi tzv. stanje toka (eng. flow), što je stanje zanosa, kompletne koncentracije i obuzetosti trenutnom aktivnošću. Čovjek se pretvara u svoj rad, dijete u svoju igru, nestaje osjećaj i sebe i vremena. U ovim trenucima zanosa luči se dopamin, naša biološka nagrada koja dolazi u vidu osjećaja zadovoljstva. Što nam je svijet poznatiji, i manje nov, veća je vjerojatnost preživljavanja, pa se i ponašanje koje osnažuje radoznalost i potragu za novim dobro nagrađuje. Iako je i kod odraslih ovo ponašanje zastupljeno, kod djece je ono nerazvodnjeno. Dopamin ima važnu ulogu u percepciji vremena, pa i nije čudno što vrijeme djeci prolazi drugačije. Bolesti koje karakteriziraju abnormalan nivo dopamina, poput shizofrenije, Parkinsonove bolesti i ADHD-a, u isto vrijeme dovode do primjetnog iskrivljenja u percepciji vremena [2].

Sve u svoje vrijeme

Dopustite djetetu da mu vrijeme sporo prolazi, jer ta dragocjenost nije vječna. Ne gušite mu vrijeme različitim aktivnostima koje su tu da se pobrinu za neprekidnu animaciju. Zašto? Što će naučiti o sebi i o svijetu ako mu neumorno „ispunjavate“ vrijeme. Naučit će ga juriti, ali ne i da ga kreira i osjeti. Neka osjeti teret vremena, neka se izgubi u vremenu, neka nauči s njim živjeti, a ne da od njega bježi. „Vrijeme leti“ onome tko od njega bježi. Djetetu vrijeme jest; jučer i sutra su samo neke nedovoljno jasne riječi koje veliki koriste. Ono tek treba naučiti da se mentalno izgradi. Priroda je tako namjestila i ako nam vrijeme leti, ne znači da nešto pogrešno radimo. Kad bi odrasli funkcionirali kao djeca, kognitivni aparat bi se pregrijao, raspao. Ali djetetov svijet se tek formira, i osim zadovoljenja fundamentalnih potreba, u njemu se ništa ne podrazumijeva, ništa nije očekivano i ništa se ne očekuje, ništa nije „normalno“, „tako je kako je“ i „pa dobro, ništa strašno“. Sve ima galaktičke razmjere. Pomislite koliko probi i grešaka je potrebno djetetu za jednu jednostavnu, ali pravilno iskorištenu rečenicu poput „muka mi je“. Što sve ovom uspjehu prethodi? Dijete je čulo od nekoga „Muka mi je“, pa je isprobalo ovaj izraz kada mu je bio začepljen nos ili kada mu je bilo pretoplo. Ali odaziv okoline nije bio odgovarajući. S druge strane, koliko mučnina je prošlo u agoniji i neznanju – dijete osjeti da nije sve kako treba, traži pažnju i pomoć odraslih, frustrirano je jer ne zna objasniti problem, pa uslijedi plač nemoći. Koliko je vremena i kognitivnih procesa bilo neophodno za pogodak poput „Muka mi je“. Nagrada koja uslijedi nije za podcjenjivanje jer dolazi u vidu pravilno usmjerene pažnje odraslih, bilo to i zaustavljanje automobila na deset minuta. Ovaj pogodak, pravilno usklađivanje, ostavlja dijete s osjećajem „to je to“. Jedno po jedno “to je to” vremenom dovodi do sve većeg osjećaja sigurnosti, mogućnosti predviđanja ishoda, svojih i tuđih reakcija, formiranja navika i autopilot funkcioniranja. Svijet postaje manje nepoznato, predvidljivije mjesto, a dijete postaje odrasla osoba. I ništa loše u vezi s tim. Uviđanje uzročnosti se nagrađuje životom.

Vrijeme nam leti jer smo u konstantnoj borbi s njim. Malo dijete većinu vremena provodi baš tu gdje jest. Jeste li ga promatrali nekada kako pažljivo vezuje vezicu ili začuđeno gleda goluba na prozoru? Kao da sutra ne postoji. S druge strane, čini se da odraslima samo sutra i postoji. Kad bismo na trenutak zastali, možda bi nas djeca naučila cijeniti baš taj trenutak u kojem jesmo.

Autor teksta: Iva Rajović

Prijevod: Ana Starešinić

[1] Lemlich, R. (1975). Subjective acceleration of time with aging. Perceptual and Motor Skills, 41(1), 235-238.
[2] Allman, M. J., & Meck, W. H. (2011). Pathophysiological distortions in time perception and timed performance. Brain, 135(3), 656-677.