Jeste li ikada susreli zdravo dijete koje neće potrčati prema blatu ili lokvi sa željom da protrči kroz nju, gazi, skakuće, prska ili je preskoči? Odakle ta potreba? Najvažniji posao mozga je prikupljanje, a zatim i obrada informacija, što i jest inteligencija. Upravo zbog toga dijete u periodu razvoja ima instinktivnu potrebu prikupljati što više informacija, tj. što više učiti.

Ovo će biti jasnije ako zamislimo sljedeću situaciju: bježimo od grupe vukova koji nas sustižu. Vjerojatno će nas stići za dvije, tri minute. A mi do skloništa imamo dvije minute. Tog trenutka, mozak preuzima kompletnu kontrolu i ne pita nas gotovo ništa, jer tu nema puno vremena za razmišljanje. Svaki pokret, svaki detalj je sada važan. Naš život u ovoj situaciji ovisi od onoga što smo do tog trenutka naučili. U punom trku vidimo ispred sebe na 20 metara granu koja je se ispriječila na putu i nalazi se u visini kukova. Desno je provalija, a lijevo gusta šuma. Jasno je da s te šumske staze ne možemo skrenuti. Budući da se radi o životnoj opasnosti, mozak uključuje svoje rezervne kapacitete i radi sedam puta brže, a u toj situaciji prima puno veći broj slika nego što je to uobičajeno. Zbog toga nam se čini kao da smo u usporenom filmu, a jedna sekunda izgleda kao sedam sekundi. Realno, čovjek u punom trku 20 metara pretrči za 3 sekunde. A nama se čini da nikako nećemo stići do te grane i nama to traje oko 20 sekundi.

Odakle ta vrhunska sposobnost mozga da uspori vrijeme? To je evolutivna adaptacija razvijana milijunima godina, jer nam mozak na taj način daje dodatno vrijeme da nađemo rješenje. I dok trčimo prema grani do koje nikako da stignemo, mozak primjećuje da na grani nema ni jednog lista. A sve okolo je puno lišća. Mozak nam šalje sliku iz djetinjstva kada smo kao djeca u šumi lomili suhe grane. I zaključujemo da je ta grana suha i shvaćamo da ne moramo ni preskakati tu granu niti se provlačiti ispod nje, nego je u punom trku lomimo svojim tijelom. Što bi bilo da kao djeca nismo imali prilike lomiti suhe grane šetajući kroz šumu? Možda bismo zastali ispred ove suhe grane i izgubili dragocjene 3-4 sekunde. A možda i život. Jasno je da je najvažniji posao mozga prikupljanje informacija koje će obraditi u slučaju potrebe i tako se stvaraju veze između pojedinih dijelova kore velikog mozga, što pozitivno utiče na razvoj kognitivnih sposobnosti djeteta.

Obrađivanje i povezivanje informacija je bit inteligencije. Tako da je razumljivo zašto dijete mora skakati po blatu, penjati se na drveće, skakati po krevetu, jer na taj način stimulira razvoj svojih kognitivnih sposobnosti. Pitanje je što će biti s današnjim djetetom koje sjedi dnevno po 2-3 sata? Zbog toga izostaju tisuće ulaznih impulsa i time se slabije stimuliraju važni fiziološki mehanizmi koji polako ispadaju iz upotrebe (dinamička akomodacija oka, fiksacija predmeta u pokretu, kompleksne vrste pokreta u trčanju…). Netko može pomisliti da je i gledanje video igrice dobar način da mozak primi tisuće impulsa, ali to nije aktivnost koja je u skladu s dosadašnjom evolucijom. Dobro je poznata Teslina misao, da smo mi proizvod vjekova neprekidnog prilagođavanja i da velike i nagle promjene mogu proizvesti nepredviđene i po svoj prilici, katastrofalne posljedice. Zato je važno da dijete u periodu djetinjstva što više vremena provodi u trčanju, skakanju, preskakanju, provlačenju, da boravi u prirodi, da se penje na drveće i sl. I tako aktivira i pomaže razvoj važnih dijelova kore velikog mozga. Samim time, obaveza roditelja je da omoguće ove aktivnosti. Jer tako pomažu razvoj ukupnih sposobnosti djeteta i pripremaju ga za život. Puno je toga što roditelji mogu napraviti, ali bar za početak, sada kada dolaze proljetne i ljetne kiše, dobro bi bilo da dijete dobije gumene čizme i da hoda ili čak i skače po baricama ili blatu koliko god to želi. Umjesto da ih sputavamo, osigurajmo im sigurno okruženje za istraživanje i radost u prirodi.

Autor teksta: Ranko Rajović